Просмотр новости
Найдите то, что Вас интересует
Спутники
РН
SpaceX
Роскосмос
NASA
FOTO Mračna tajna napuštenog japanskog otoka: Tisuće živjele tu, a onda se sve promijenilo...
Дата публикации: 23-09-2026 11:51:00
Službeno zatvaranje rudnika održano je 15. siječnja 1974. godine. Preostali stanovnici postupno su napustili otok, a do travnja iste godine Hashima je ostala potpuno bez stalnih stanovnika...
Основное содержимое страницы с новостью.
OTOK BOJNI BROD
Službeno zatvaranje rudnika održano je 15. siječnja 1974. godine. Preostali stanovnici postupno su napustili otok, a do travnja iste godine Hashima je ostala potpuno bez stalnih stanovnika...
Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Gledajući iz daljine, otok Hashima u Istočnom kineskom moru mogao bi se lako zamijeniti za japansku verziju zloglasnog Alcatraza koja izranja iz oceana poput nazubljene betonske ploče. Nekim putnicima izgleda kao propalo kockarsko odmaralište s napuštenim hotelima i zaboravljenim zgradama. Malo bi tko od slučajnih promatrača uopće pomislio da je prije otprilike pola stoljeća ovaj sićušni stjenoviti otok bio dom izuzetno uspješnoj zajednici i mjesto s jednom od najvećih, a prema često navođenim podacima i najvišom zabilježenom gustoćom naseljenosti u modernoj povijesti. Smješten nekih 15 kilometara od obalnog grada Nagasakija, otok je danas tek niz sablasnih betonskih obrisa koji, izloženi vjetru i morskoj soli, svjedoče o davno minulom vremenu nevjerojatnog japanskog industrijskog razvoja. | Foto: canva, ilustracija
Gledajući iz daljine, otok Hashima u Istočnom kineskom moru mogao bi se lako zamijeniti za japansku verziju zloglasnog Alcatraza koja izranja iz oceana poput nazubljene betonske ploče. Nekim putnicima izgleda kao propalo kockarsko odmaralište s napuštenim hotelima i zaboravljenim zgradama. Malo bi tko od slučajnih promatrača uopće pomislio da je prije otprilike pola stoljeća ovaj sićušni stjenoviti otok bio dom izuzetno uspješnoj zajednici i mjesto s jednom od najvećih, a prema često navođenim podacima i najvišom zabilježenom gustoćom naseljenosti u modernoj povijesti. Smješten nekih 15 kilometara od obalnog grada Nagasakija, otok je danas tek niz sablasnih betonskih obrisa koji, izloženi vjetru i morskoj soli, svjedoče o davno minulom vremenu nevjerojatnog japanskog industrijskog razvoja. | Foto: canva, ilustracija
Gledajući iz daljine, otok Hashima u Istočnom kineskom moru mogao bi se lako zamijeniti za japansku verziju zloglasnog Alcatraza koja izranja iz oceana poput nazubljene betonske ploče. Nekim putnicima izgleda kao propalo kockarsko odmaralište s napuštenim hotelima i zaboravljenim zgradama. Malo bi tko od slučajnih promatrača uopće pomislio da je prije otprilike pola stoljeća ovaj sićušni stjenoviti otok bio dom izuzetno uspješnoj zajednici i mjesto s jednom od najvećih, a prema često navođenim podacima i najvišom zabilježenom gustoćom naseljenosti u modernoj povijesti. Smješten nekih 15 kilometara od obalnog grada Nagasakija, otok je danas tek niz sablasnih betonskih obrisa koji, izloženi vjetru i morskoj soli, svjedoče o davno minulom vremenu nevjerojatnog japanskog industrijskog razvoja.
Tajna otočnog uspona leži duboko u podmorskim naslagama ugljena. Stoljećima su ljudi na obližnjim otocima, osobito na Takashimi, skupljali komade ugljena s izloženih slojeva i koristili ga kao gorivo u kućanstvima i lokalnoj industriji. Prema jednoj staroj lokalnoj legendi, taj su ugljen povezivali s čovjekom po imenu Goheita, kojem se pripisuje slučajno otkrivanje njegovih zapaljivih svojstava nakon što je na tamnom kamenu zapalio vatru. Iako je riječ o lokalnoj predaji, priča je postala dio rudarske tradicije područja. Kako se u 18. i 19. stoljeću razvijala trgovina, ugljen iz područja Nagasakija sve se više koristio kao gorivo, među ostalim i u proizvodnji soli.
Nakon prisilnog otvaranja Japana međunarodnoj trgovini sredinom 19. stoljeća, lučki grad Nagasaki dobio je dodatnu važnost kao jedno od ključnih japanskih središta međunarodne trgovine i industrijskog razvoja. Parni pogon postupno je zamjenjivao jedra, a potražnja za kvalitetnim ugljenom naglo je rasla. Lokalni feudalni gospodar počeo je ozbiljnije ulagati u modernizaciju rudarenja, dok su zapadni stručnjaci i tehnologije pomogli Japanu da ubrza prijelaz prema modernom industrijskom rudarstvu. Nakon početnog razvoja rudnika na susjednim otocima, pažnja investitora usmjerila se i na Hashimu, tada uglavnom nenaseljenu stjenovitu hrid usred nemirnog mora. Prvi ozbiljniji rudarski zahvati na Hashimi započeli su u 19. stoljeću, a 1890. godine cijeli je otok prešao u vlasništvo Mitsubishija. Kompanija je potom započela sustavno iskorištavanje bogatih podmorskih naslaga ugljena i pretvorila Hashimu u jedan od najvažnijih japanskih rudarskih kompleksa.
Krajem 19. stoljeća rudnici su se sve više širili pod morskim dnom. Kako bi osigurali dovoljno prostora za nova industrijska postrojenja, skladišta, prometnice i stambene objekte, Mitsubishi je postupno proširivao otok nasipavanjem i izgradnjom umjetnog kopna. Hashima je tijekom svojeg razvoja prošla kroz šest velikih faza proširenja, čime je njezina izvorna mala stijenska jezgra višestruko povećana. Visoki armiranobetonski i kameni morski zidovi, izgrađeni kako bi štitili stanovnike i rudarsku infrastrukturu od snažnih valova i tajfuna, dali su cijelom otoku karakterističan izgled golemog ratnog broda koji siječe valove. Upravo zbog te vizualne sličnosti Hashima je dobila nadimak Gunkanjima, odnosno "Otok bojni brod“. Nadimak se posebno proširio početkom 20. stoljeća i s vremenom postao gotovo neraskidivo povezan s identitetom otoka.
Kada je 1916. godine godišnja proizvodnja ugljena dosegnula oko 150 tisuća tona, broj stanovnika već je narastao na više tisuća. Kako bi riješio kronični nedostatak prostora, Mitsubishi je 1916. godine podigao zgradu br. 30, koja se često navodi kao prva velika armiranobetonska stambena zgrada u Japanu. Zgrada je predstavljala važan korak u razvoju moderne japanske stambene arhitekture i bila je prilagođena ekstremno ograničenom prostoru na Hashimi. Stanovi su bili mali, a mnogi su sadržaji poput toaleta i drugih prostora bili zajednički. Samo nekoliko godina kasnije otok je dobio još veće armiranobetonske stambene komplekse. Među njima se isticao kompleks iz 1918. godine, koji je dosezao devet katova i bio jedan od najimpresivnijih primjera rane velike stambene gradnje u Japanu. Kako se proizvodnja ugljena povećavala, tako je rasla i potreba za novim stanovima, školama, trgovinama i javnim ustanovama. Beton je postao dominantan građevinski materijal jer je mogao izdržati ekstremne vremenske uvjete i omogućiti izgradnju velikog broja stanova na vrlo malom prostoru.
Zlatno doba ovog izoliranog rudarskog grada stiglo je sredinom 20. stoljeća. Svoj apsolutni demografski vrhunac Hashima je dosegnula 1959. godine, kada je registrirano 5.259 stanovnika. Ljudi su bili doslovno stisnuti u gotovo svaki raspoloživi kutak otoka. Ukupna površina iznosila je približno 6,3 hektara, dok je stambeni i izgrađeni dio zauzimao velik dio raspoloživog prostora. Često se navodi da je gustoća stanovništva na cijelom otoku tada iznosila oko 835 stanovnika po hektaru, dok je gustoća u izgrađenoj stambenoj zoni dosezala približno 1.391 stanovnika po hektaru. Te se brojke često opisuju kao najviša zabilježena gustoća stanovništva na svijetu, iako takve usporedbe ovise o tome kako se definiraju granice naseljenog područja i kako se gustoća računa.
Iako je kronično nedostajalo osobnog prostora, Hashima je nudila gotovo sve što je jednoj izoliranoj zajednici bilo potrebno za svakodnevni život. Između visokih betonskih zgrada nalazile su se osnovna i srednja škola, dječji vrtić, bolnica, hram, svetište, trgovine, restorani, kino, sportski prostori i brojni drugi objekti. Na otoku su postojali i frizerski saloni, pošta, javna kupališta i različite uslužne djelatnosti. Neki izvori navode da je u najboljim godinama na otoku djelovalo oko 25 trgovina. Za zajednicu koja je bila praktički potpuno odsječena od kopna, takva razina infrastrukture bila je iznimno važna. Motornih vozila gotovo da nije bilo, a otok je bio dovoljno malen da se većina svakodnevnih putovanja mogla obaviti pješice. Stanovnici su se kretali uskim prolazima između stambenih blokova, industrijskih postrojenja i javnih zgrada. Budući da je na prirodnom dijelu otoka bilo vrlo malo prostora za vegetaciju, stanovnici su dovozili zemlju s kopna i stvarali male vrtove. Na krovovima nekih zgrada uzgajali su povrće i cvijeće, čime su pokušavali unijeti barem malo zelenila u gotovo potpuno betonski krajolik.
Život na Hashimi bio je neobična kombinacija izolacije i modernog komfora. Stanovnici su imali pristup električnoj energiji, tekućoj vodi i brojnim kućanskim uređajima koji su u to vrijeme predstavljali znak visokog životnog standarda. Budući da je Mitsubishi bio vlasnik rudnika, infrastrukture i velikog dijela stambenog prostora, mnoge su usluge bile organizirane drukčije nego u običnim japanskim gradovima. Pojedini izvori navode da su električna energija i druge osnovne usluge bile vrlo jeftine ili subvencionirane za stanovnike, dok su neki opisi navodili simbolične mjesečne račune za struju. Taj je životni standard ipak imao svoju cijenu. Gotovo svi odrasli muškarci bili su na neki način povezani s rudnikom ili pratećim djelatnostima, a svakodnevni život cijele zajednice bio je podređen proizvodnji ugljena. Ispod površine betonskog grada nalazio se golemi sustav rudarskih tunela koji se protezao stotinama metara ispod morskog dna.
Unatoč golemom tehnološkom napretku i naizgled dobro organiziranom životu zajednice, povijest otoka ima i svoju iznimno brutalnu stranu. Posebno je sporno i bolno pitanje sudbine Korejaca i drugih ljudi koji su tijekom japanske ratne mobilizacije bili prisilno ili prisilno mobilizirano dovedeni na rad u japanske rudnike. Tijekom Drugog svjetskog rata Japan je zbog nedostatka radne snage povećao mobilizaciju stanovništva iz tada kolonijalne Koreje, kao i drugih skupina. Korejski radnici bili su poslani i na Hashimu. Južnokorejski izvori navode da je tijekom ratnih godina na otoku radilo između otprilike 500 i 800 Korejaca, iako se točan broj razlikuje ovisno o izvoru i načinu računanja. Njihov status, način mobilizacije i uvjeti rada danas su dio šireg japansko-južnokorejskog spora oko povijesti prisilne mobilizacije tijekom japanske kolonijalne vladavine.
Rad u rudnicima bio je izuzetno težak i za japanske i za strane radnike. Rudarska okna spuštala su se duboko ispod razine mora, a tuneli su na pojedinim mjestima bili vrlo uski. Radnici su se morali kretati kroz skučene prostore, pri visokim temperaturama i u uvjetima u kojima su postojale stalne opasnosti od urušavanja, eksplozija i nakupljanja opasnih plinova. Svjedočanstva bivših korejskih radnika opisuju iscrpljujući rad, nedostatak prostora i težinu svakodnevnog spuštanja u rudnik. Jedan od bivših radnika kasnije je opisivao kako su pojedini dijelovi rudnika bili toliko niski da su radnici morali dugo raditi u čučećem ili pogrbljenom položaju. Takva svjedočanstva predstavljaju važan dio povijesti Hashime, ali treba ih razlikovati od službenih statističkih podataka. Neke dramatične tvrdnje o broju poginulih radnika koje se danas pojavljuju u popularnim opisima otoka potječu upravo iz pojedinačnih svjedočanstava, a ne iz potpunih službenih evidencija.
Uvjeti u rudniku bili su opasni i prije rata, a tijekom ratnih godina dodatno su ih otežali nedostatak radne snage i pritisak na povećanje proizvodnje. Rudari su se spuštali u duboke podmorske sustave pomoću rudarskih kaveza, a smjene su bile fizički vrlo zahtjevne i dugotrajne. Nije postojao standard sigurnosti kakav bi danas bio obvezan u modernom industrijskom rudniku. Nesreće, bolesti i ozljede bile su sastavni dio rudarskog života. Broj ljudi koji su umrli na Hashimi tijekom ratnog razdoblja predmet je različitih procjena i ne može se pouzdano svesti na jednu jedinu brojku. U pojedinim popularnim i svjedočanstvenim izvorima pojavljuje se brojka od oko 1.300 umrlih, ali ona se ne može jednostavno predstaviti kao službeni broj korejskih i kineskih prisilnih radnika koji su tamo izgubili život. Drugi izvori, oslanjajući se na sačuvane službene zapise, navode znatno drugačije brojke. Upravo zbog tih razlika važno je jasno razlikovati dokumentirane podatke, procjene i osobna svjedočanstva.
Postoje i svjedočanstva o ekstremnim uvjetima života i rada, uključujući slučajeve smrti povezane s nesrećama, bolestima i iscrpljenošću. Pojedini bivši radnici govorili su i o samoubojstvima, ali takve tvrdnje ne treba pretvarati u preciznu statistiku bez odgovarajućih dokaza. Isto vrijedi i za često ponavljanu tvrdnju da je svaki mjesec na otoku umiralo četiri ili pet radnika: takav broj pojavljuje se u nekim svjedočanstvima, ali nije moguće potvrditi ga kao službenu mjesečnu statistiku za cijelo razdoblje. Među nekim bivšim radnicima otok je ostao zapamćen kao mjesto ekstremne patnje, a izraz „otok pakla“ kasnije je postao jedan od načina na koji se u korejskim svjedočanstvima opisivalo iskustvo rada na Hashimi. Umrli radnici povezani s rudnikom kremirani su na obližnjem otočiću Nakanoshima, što je dodatno pojačavalo osjećaj potpune izoliranosti zajednice usred mora. Važno je pritom naglasiti da mračna povijest Hashime nije jednostavno priča o jednom razdoblju. Japanski radnici također su desetljećima radili u opasnim uvjetima, a rudarski život na otoku bio je težak neovisno o nacionalnosti. Istodobno, iskustvo Korejaca i drugih mobiliziranih radnika ima dodatnu povijesnu dimenziju zbog japanske kolonijalne vladavine i ratne mobilizacije. Upravo je način na koji se ta dva aspekta povijesti prikazuju jedan od glavnih razloga zbog kojih Hashima i danas izaziva političke i povijesne prijepore.
Najveća proizvodnja ugljena na Hashimi zabilježena je tijekom ratnog razdoblja. Godine 1941. rudnik je proizveo približno 410 tisuća tona ugljena, što je predstavljalo vrhunac proizvodnje i pokazalo koliko je ovaj mali otok bio važan za japansku industriju. U to vrijeme Hashima više nije bila samo rudarska postaja, nego potpuno razvijeni industrijski grad čiji je gotovo svaki aspekt života bio povezan s rudnikom. Nakon Drugog svjetskog rata rudnik je ponovno doživio razdoblje snažne proizvodnje. Poslijeratna obnova Japana, gospodarski rast i velika potražnja za energijom održavali su ugljen važnim dijelom nacionalnog gospodarstva. Tijekom 1950-ih Hashima je doživjela svoj najveći demografski procvat, a broj stanovnika dosegnuo je više od pet tisuća.
Međutim, upravo u trenutku kada je zajednica izgledala najuspješnije, temelji njezine budućnosti počeli su nestajati. Japan je tijekom 1950-ih i 1960-ih sve više prelazio s ugljena na naftu kao glavni izvor energije. Nafta je postajala konkurentnija, fleksibilnija za transport i sve važnija za japansku modernu industriju. Taj energetski zaokret postupno je potkopao ekonomsku održivost mnogih japanskih rudnika, uključujući Hashimu. Mitsubishi je pokušavao prilagoditi poslovanje novim okolnostima, ali podmorski rudnik na tako malom i izoliranom otoku nije imao dugoročnu perspektivu. Počelo je postupno smanjivanje proizvodnje i premještanje radnika u druge dijelove kompanijskog sustava. Nakon desetljeća intenzivnog života zajednica se počela naglo prazniti.
Nakon napuštanja otok je desetljećima bio praktički nedostupan javnosti. Razlog nije bio samo administrativna zabrana, nego i stvarna opasnost. Zgrade su propadale, armirani beton bio je izložen ekstremnim vremenskim uvjetima, a dijelovi otoka bili su opasni za kretanje zbog urušavanja i oslabljenih konstrukcija. Početkom 21. stoljeća počeo je rasti interes za očuvanje Hashime kao jedinstvenog primjera industrijskog i urbanog razvoja. Istodobno se razvila i turistička industrija koja je otok počela predstavljati kao jedan od najneobičnijih napuštenih krajolika Japana.
Od 2009. godine posjetiteljima je omogućeno organizirano iskrcavanje na posebno uređenom dijelu otoka. Turisti ne mogu slobodno lutati među napuštenim zgradama, nego se kreću po sigurnosno uređenim stazama i promatračnicama. Veći dio otoka i dalje je zatvoren zbog opasnosti od urušavanja. Apokaliptični izgled Hashime privukao je i pažnju filmske industrije. Otok je poslužio kao važna vizualna inspiracija za napušteni otok i skrovište negativca Raoula Silve u filmu Skyfall iz 2012. godine. Međutim, film nije u cijelosti sniman na samoj Hashimi. Stvarne snimke i vizualne reference otoka kombinirane su s drugim lokacijama i računalno generiranim elementima kako bi se stvorio filmski prikaz.
Godine 2015. Hashima je dobila međunarodno priznanje kao dio UNESCO-ova dobra „Sites of Japan’s Meiji Industrial Revolution: Iron and Steel, Shipbuilding and Coal Mining“. Važno je naglasiti da Hashima nije samostalno upisana kao zasebno UNESCO-ovo dobro, nego predstavlja jednu od 23 sastavnice tog serijskog lokaliteta koji obuhvaća različite industrijske lokacije povezane s modernizacijom Japana tijekom razdoblja Meiji. Upis na UNESCO-ov popis nije prošao bez ozbiljnih diplomatskih prijepora. Južna Koreja snažno se protivila načinu na koji je Japan predstavljao pojedine lokalitete, posebno zbog pitanja Korejaca koji su tijekom razdoblja japanske kolonijalne vlasti i rata bili mobilizirani za rad. Južnokorejska strana inzistirala je da iskustvo prisilne mobilizacije mora biti jasno priznato i prikazano u interpretaciji lokaliteta. UNESCO je u konačnoj odluci pozvao Japan da omogući razumijevanje „pune povijesti“ pojedinih lokaliteta, uključujući i okolnosti prisilne mobilizacije i teških uvjeta rada. Japan je nakon toga uspostavio dodatne interpretacijske sadržaje, ali spor između Japana i Južne Koreje oko povijesnog tumačenja prisilnog rada nije time u potpunosti nestao.
Danas Hashima predstavlja neobičan spoj dviju različitih povijesti. S jedne strane, ona je impresivan simbol japanske industrijalizacije, tehnološkog razvoja i sposobnosti da se gotovo potpuno neupotrebljiva stijena usred mora pretvori u gusto naseljeni industrijski grad. S druge strane, ona je i mjesto čija povijest uključuje opasan rudarski rad, ratnu mobilizaciju, iskustva korejskih i drugih stranih radnika te neriješene sporove oko načina na koji se ta prošlost treba prikazivati.
Zastrašujući napukli zidovi nekadašnjih obiteljskih stanova, prazne učionice, zarđali industrijski objekti i tihi hodnici danas su jedini ostaci života koji je nekoć vrvio na svakom raspoloživom kvadratnom metru otoka. Hashima je u samo nekoliko desetljeća prošla put od gole stijene preko jednog od najgušće naseljenih industrijskih mjesta na svijetu do potpuno napuštenog grada.
Upravo zbog toga njezine ruševine danas ne predstavljaju samo fascinantni spomenik japanskoj industrijalizaciji, nego i fizički podsjetnik na složenu cijenu tog gospodarskog razvoja - uključujući rad, opasnost, ratnu mobilizaciju i ljude čija su iskustva dugo ostala u sjeni betonskog grada koji se danas uzdiže iz mora. *Uz korištenje AI-ja
Схожие новости
| # | Наименование новости | Тональность | Информативность | Дата публикации |
|---|---|---|---|---|
| 1 | Vatra ostavila pustoš u hrvatskom Omišu, sedmoro se bori za život | 0 | 12.59 | 14-08-2026 |
| 2 | Vatra ostavila pustoš u hrvatskom Omišu – pronađeno jedno telo, osmoro ljudi se bori za život | 0 | 9.68 | 14-08-2026 |
| 3 | VIDEO Aktivirao se ogroman požar kod Mostara, naređena evakuacija | -2 | 6 | 24-06-2026 |
| 4 | ZLATNI KAVEZI Kako je izgledao život u zatvorenim gradovima SSSR-a: Skrivali su ih od svijeta | 0 | 13.91 | 24-09-2026 |
| 5 | Vojnik SAD-a pobjegao je u Sj. Koreju. Postao filmska zvijezda. Režimu je bio odan do kraja... | 0 | 9.36 | 23-09-2026 |
| 6 | Plutao je oceanom 438 dana i prešao više od 10.000 km. Svi su bili sigurni kako je mrtav... | 0 | 12.28 | 24-09-2026 |
| 7 | СМИ: более 12 тыс. зданий повреждено в Японии из-за сильных ливней | 0 | 0 | 11-07-2020 |
| 8 | СМИ: более 2 млн японцев получили указание о срочной эвакуации | 0 | 0 | 08-07-2020 |
| 9 | В Японии более 200 тыс. человек получили рекомендацию эвакуироваться из-за угрозы оползней | 0 | 0 | 08-06-2023 |
| 10 | Japan's highest heavy rain alert covers 244,000 residents | 0 | 17.69 | 30-08-2026 |
Классификация: . Схожих патентов: 0. Схожих новостей: 10. Тональность: 0. Информативность: 14.74. Источник: www.24sata.hr.